Čaša hladnog Nesa često se provlači kroz moje ljetne priče. Iako zapravo osobno to piće zaista godi mojim nepcima, počela sam klupko misli odmotavati u smjeru u kojem piće kao takvo nije primarno najbitnije.
Kako opisati nijansu Music is My Muse? U komparaciji sa objektima koji su nam poznati? Ako je Plava, onda je ziher mogu usporediti sa morem ili nebom? A šta ako bi je usporedila sa tom hladnom šalicom Nesa? Jer sam baš Tada i u Tom Trenutku Slušala Baš Tu muziku koja je moje Prste Natjerala da Plešu po Tipkovnici, i baš u toj Svemirskoj Sekvenci u kojoj po Svim Ovozemaljskim pravilima nereda, na ovoj stranici je došao red da se spomene ova boja? Možda da, možda ne.... Ali to me navodi na daljnje razmišljanje.
U svakom slučaju, nedvojbeno zaključujem sljedeće: kad se svi fragmenti spoje, onda priča, ili život.... Počinju imati smisla. Čarobno je u cijelom tom procesu što svatko. Ima baš svoj put. Baš svoje snove. Baš svoje momente, i, naravno, baš svoje Boje. Nije bitno što je točno normalno ili što je točno ludo, već samo da li se na nevidljivim koordinatama svih navedenih stavki, ludila (dvoje) ljudi. Preklapaju u riječima neobjašnjivu sinergiju koju bih, iako ne gledam TV već godinama, opisala kao sintagmu: Ples sa zvjezdama.
0 Comments
Leave a Reply. |